Iako Ryanair iz godine u godinu proširuje svoju mrežu letova, jedna činjenica se nije promijenila, avioni ovog irskog niskotarifnog prijevoznika nikada nisu saobraćali prema američkim aerodromima.
Mnogi bi pomislili da su prepreka avioni, jer se Ryanairova flota sastoji se isključivo od Boeinga 737, klasičnih uskotrupnih zrakoplova koji se obično vežu uz srednje i kraće rute. Međutim, to nije pravi razlog jer postoje kompanije koje sa ovim avionima rade prekookeanse letove.
Tehnički gledano, Ryanair bi s flotom kojom trenutno raspolaže mogao obavljati i kraće transatlantske letove. Dugi prekookeanski letovi jednostavno se ne uklapaju u poslovni model po kojem Ryanair posluje. Svoju zaradu Ryanair temelji na velikom broju kratkih letova, brzom okretanju aviona na aerodromima i maksimalnoj iskorištenosti flote. Zadržavanje aviona na zemlji svedeno je na minimum, dok se troškovi smanjuju korištenjem povoljnijih aerodroma i naplatom dodatnih usluga.
Takav koncept pokazao se izuzetno uspješnim na letovima koji traju jedan do dva sata. Međutim, prekookeanske rute zahtijevaju potpuno drugačiju organizaciju poslovanja, duže vrijeme leta, veće operativne troškove i drugačija očekivanja putnika. Avion koji provede više sati na letu preko Atlantika ne može ostvariti isti broj dnevnih rotacija, što značajno narušava model na kojem Ryanair godinama gradi svoju konkurentnost.
U suštini, Ryanair ne izbjegava letove prema SAD-u zato što ih ne može obavljati, nego zato što se oni ne uklapaju u njegov model poslovanja i ne donose očekivanu isplativost.
Zanimljivo je da je Ryanair prije više od deset godina najavio mogućnost pokretanja prekokeanskih letova, što je tada izazvalo veliku pažnju javnosti. Međutim, ta ideja nikada nije zaživjela i s vremenom je potpuno nestala iz planova kompanije.
Sve to pokazuje da su prekookeanski letovi za Ryanair, barem za sada, ostali više zanimljiva ideja nego stvarni poslovni plan.
